Prodaje se!

← Natrag

najbolja vikendica na svitu!

Čovjeku ne ide u glavu koliko je malo potrebno za napraviti nešto fenomenalno. U principu savršeno je uvijek plod nečeg toliko jednostavnog da na prvi pogled izgleda banalno. Takva je priča i s ovom vikendicom.

Ja ću je ispričati na svoj način, što ne znači da je povijesno sto posto točno, ali u konačnici to uopće nije bitno. Kopajući po didinim stvarima naišao sam na dvije skice vikendice. Moj je dida početkom 1960-tih kupio teren u Stanićima, pet kilometara istočno od Omiša, nešto prije nego je izgrađena Jadranska magistrala. Vjerojatno je odmah zvao svog brata Nevena Šegvića da mu isprojektira vikendicu. Svakom arhitektu je drago projektirati, ali kad projektiraš za rodbinu tada je situacija malo drukčija, jer kad stvari krenu naopako ne možeš se izvući iz tih govana. Tako je i Neven napravio prvu skicu. Bila je to kuća, prizemlje i kat, jako pravilna i modernistički minimalna i kako predaja ide moj dida je svom bratu, koji je već tada bio cijenjeni arhitekt, rekao da slobodno može otrat dupe sa tim projektom i da ne dolazi u obzir da tako nešto gradi. Pretpostavljam da je sve bilo začinjeno s još puno iskaza bratske ljubavi.

U tom trenu dida mu je rekao nešto najvažnije, kako bi Neven isprojektirao vikendicu ovako genijalnu kakva je danas. Rekao mu je: želim nišu u šumi. Iz mog osobnog iskustva kad ti netko kaže da možeš otrat guzicu s nečim što si napravio uglavnom entuzijazam za tim projektom splasne, iako je projektni zadatak koji je slijedio nakon te uvrede bio genijalan. Neven je tu muku projektiranja za brata odlučio svesti na minimum i zato nikad nije napravljena prava projektna dokumentacija. Dalje se projekt, pretpostavljam, rješavao skicama i savjetima preko telefona, vjerojatno svaki put kad bi se sreli u Splitu ili Zagrebu. Važno je za napomenuti da je moj dida Miroslav Šegvić završio srednju građevinsku školu u Splitu 1933-34 godine. Vrlo pedantan, smiren, izumiteljskog duha i s nevjerojatnim talentom za imbazd. Do početka drugog svjetskog rata radio je za svoga barbu graditelja Marina Marasovića, a nakon rata je dobio direktivu da osnuje veliku građevinsku tvrtku Konstruktor, čiji je bio i direktor.

Uglavnom znao je što je građenje pa je takav aranžman s Nevenom mogao jednostavno funkcionirati.

Ono što je meni tu fascinantno je da postoji druga skica vikendice koja je identična kući kakva je izvedena. Nevjerojatna je preciznost kojom je ta skica prenesena u stvarnost, broj bridova na skici odgovara broju bridova na kući, što će reći da kuća nije opterećena suvišnim opšavima, slojevima, limovima i limićima, te svakojakim sranjima kojima su danas kuće okićene. Fascinantno je na koji način je ta komunikacija između dva brata funkcionirala da apsolutno niti jedan vitalan detalj za suštinu arhitekture nije izmakao kontroli.

U toj kući, koju sam imao prilike uživati sve svoje 33 godine života, vidi se koliko je Neven bio dobar arhitekt i koliko te male promjene u nekim standardnim dimenzijama imaju veliku ulogu.

Nakon što se auto parkira na vrhu parcele, spuštajući se prilazom, kuća se gotovo i ne zamjećuje, jer se sivi beton ravnoga krova prekriven s nešto borovih iglica potpuno utapa u zatečenu prirodu. Parapetni zid neobične visine od 130cm dijeli prilaz i glavnu terasu, što omogućuje privatnost s jedne strane, a nadzor nad ulazom s druge. Streha pred kućom izbačena je točno toliko da ljeti nikada ne dopušta da sunce uđe u kuću. Visina prostora od 280cm u odnosu na dubinu od 500cm i kompletno otvorena južna fasada daju osjećaj da si stalno vani, ali sa svim komforom koji ti je potreban ljeti: sjena, zaštita od vjetra i kiše. Terasa s parapetnim zidovima koji su opasno niski (65cm) i minimalno konzolno izbačena (50cm) daje osjećaj kao da si na nekom komandnom mostu broda, potpuno odvojen od tla, samo s pogledom na Brački kanal.

Kuća je dimenzija cca 10x5m, odnosno 6.5m ako se računa i konzolna nadstrešnica. Tri zida su od betonskih bloketa, a na prednjoj fronti se nalaze dva čelična stupa promjera 76mm (najtanji stup prema računu didinog rođaka Nene Marasovića) koja nose armirano betonske grede sa prepustom ispunjene prednapetim armirano betonskim gredicama i betonskim blokovima. Kao završni sloj ravnog krova je perfektno izvedena betonska glazura. Bez izolacije, ni hidro ni toplinske. I gle čuda: niti curi, nit je vruće. To što nije vruće ipak treba zahvaliti gustoj borovoj šumi koju je dida fanatično čuvao dok se kuća gradila. Nije poslušao čak ni savjet šumara da treba ostaviti samo 10tak od 70 borova. To je rezultiralo suludim momentima u kojima se isprepliću borovi i borove grane s elementima arhitekture. Nažalost u borbi prirode i arhitekture, neki borovi su platili glavom, pa tako i onaj na rubu terase s ljuljačkom koja je testirala granice hrabrosti.

Vanjski zidovi su obloženi nekim vrlo neobičnim oker keramičkim pločicama koje se nastavljaju na zid u interijeru s razlikom samo u boji fuge. Da se ne bi prekinula tekstura zida čak i kutija za rolete bila je prekrivena s pločicama, a ostavljen je samo mali prorez gdje izlazi traka za podizanje i spuštanje. Podgled je obložen borovim brodskim podom što stvara dojam ugodnog, a nepoderive matunele na podu, koje s terase ulaze u interijer dopuštaju bezbrižno korištenje.

I konačno najbolji dio kuće – južna fasada, ili nepostojanje iste, odnosno promjene njene pojavnosti. Ono što ovu kuću definira kao nišu u šumi. Otvorena za dnevni život, neprekinut, bez hijerarhije, slobodan.

A navečer kada se navuku klizne staklene stijene utoneš u miran i zaštićen san, s još uvijek prisutnom prirodom.

A kada ljeto prođe navuku se pune klizne stijene, zaključa se katanac i do sljedećeg lita adio.

I zato ti dida hvala.