Sigurno je većina Vas rođenih 70tih/80tih godina, imala u djetinjstvu Jugotonova izdanja poput Ježeve kućice Branka Čopića, Pepeljuge i Trnoružice Braće Grimm, Sretnog princa Oscara Wilda, pjesama Grigora Viteza…vjerojatno ih je bilo još, ja se sjećam ovih.

Te davno zaboravljene priče ponovo su postale aktualne kada se rodio moj prvi sin Milan. Tada sam odlučila nabaviti ih i tu bi ova priča završila da sam uspjela u svom naumu. Međutim, nikako nisam uspijevala pronaći pjesmu Maksimir, a ta mi je baš bila prirasla srcu. Čak sam poslala upit Torjancu ne bi li on možda predložio nekom izdavaču da izdaju novu slikovnicu, budući da je zadnji put izdana 1963.   Nakon bezuspješnih potraga i pokušaja, nakratko sam odustala, sve dok nije došao Drago.

Tada sam odlučila preuzeti stvari u svoje ruke i ovo je rezultat.

Malo drugačija interpretacija slikovnice jer Vitezovi opisi su toliko živopisni da je nepotrebno te slike prenositi na papir. Umjesto okoline naglasak je prenesen na životinje. Njihove su siluete izrezane iz jednobojnih papira i preklopnjene jedna preko druge. Na taj je način iz plošnih listova postignuta dubina, šarenilo i vizualno bogatstvo koje dodaje još jedan sloj tekstu Grigora Viteza. Životinje su osim svojih silueta definirane i svim ostalim životinjama i u stalnoj su mjeni putujući kroz taj čarobni svijet…

…Možda da ipak pustim slike da govore.

Za one koji ovu slikovnicu nemaju, prepuštamo Vas uglazbljenoj verziji Alfija Kabilja…da se prisjetite kako ste čučali ispred kazetofona i uživali maštajući…

Do sljedećeg eksperimenta…